Da li su žene nekada zaista živele opuštenije, koliko su se promenili partnerski odnosi i zašto žene još uvek tako lako osuđuju jedna drugu? Upravo o tim pitanjima, ali i o ljubavi, majčinstvu, starenju i vrednostima koje se prenose kroz generacije, otvoreno su govorile nekadašnja jugoslovenska manekenka i urednica modnih časopisa Irena Mišović i prevoditeljka i blogerka Una Piale, u podkastu "Azra", koji vode Dubravka Aleksić i Ljubica Mandić.
Njihov razgovor pokazao je da generacijske razlike nisu uvek onoliko velike koliko mislimo. Iako su odrastale u potpuno drugačijim okolnostima, obe su se dotakle problema sa kojima se žene i danas suočavaju, od pritiska da izgledaju savršeno do potrebe da budu dobre majke, uspešne u poslu i zadovoljne u partnerskim odnosima.
Kada je lični stil bio važniji od novca
Prisećajući se osamdesetih godina, Irena Mišović istakla je da se to vreme danas često idealizuje, ali da nikako ne treba zaboraviti društvene i političke okolnosti u kojima se živelo. Ipak, kulturna scena tadašnjeg Beograda, posebno ona okupljena oko Studentskog kulturnog centra, za nju je predstavljala nešto posebno.
Mladi su pripadali različitim subkulturama, od pankera i rokera do hipika i šminkera, a muzika, mesta za izlaske i način oblačenja bili su deo njihovog identiteta. Za razliku od današnjeg vremena, kada su modni trendovi dostupni gotovo svima, tada je mnogo više dolazila do izražaja kreativnost.
Irena se prisetila da je garderobu često sama pravila i prepravljala, koristeći čak i odeću svoje majke i bake.
- Znači, pravila sam sama, uzimala od bake, od mame. Pare nisu bile bitne i uopšte, iskreno, taj deo se ne romantizuje - ispričala je Irena.
Kako je objasnila, cilj nije bio da neko nosi što skuplju garderobu, već da izgradi sopstveni stil i po nečemu bude prepoznatljiv. Danas, kada se moda često svodi na prepoznatljive brendove i trendove koji se smenjuju velikom brzinom, takav pristup deluje gotovo zaboravljeno.
Razgovor je otvorio i pitanje kako su nekada izgledala prijateljstva i druženja. Una je primetila da se mlađe generacije možda upravo zbog sveprisutne tehnologije sa nostalgijom okreću osamdesetim, kada su se ljudi viđali bez telefona i društvenih mreža.
M.M./ATAImages

Irena je podsetila da su dogovori u to vreme imali drugačiju težinu.
- E sad sam htela da dodam tada je riječ imala snagu - rekla je ona, prisećajući se vremena kada se podrazumevalo da će se svako pojaviti na dogovorenom mestu.
Nije bilo poruka u poslednjem trenutku, otkazivanja jednim klikom niti neprestanog proveravanja gde se neko nalazi. Dogovor je bio dovoljan, a poverenje među ljudima imalo je poseban značaj.
Društvene mreže donele su novu vrstu pritiska
Iako su se promenili načini komunikacije, potreba ljudi da komentarišu i osuđuju druge nije nestala. Naprotiv, društvene mreže omogućile su da gotovo svako javno iznese mišljenje o nečijem izgledu, braku, deci ili načinu života.
Una, koja je i sama prisutna na društvenim mrežama, istakla je da mnogi smatraju da javna ličnost automatski mora da prihvati svaku kritiku, pa čak i uvrede.
- Otvorila si profil i mi imamo pravo da komentarišemo. Mislim što jeste tačno. Mislim samo što se nekako to naravno da može. Ima pravo, samo nije lepo ni kulturno - objasnila je Una.
Irena je, međutim, podsetila da javna izloženost nije nastala pojavom interneta. Tokom manekenske i televizijske karijere i sama je bila suočena sa neprijatnim komentarima na račun fizičkog izgleda.
- Ako smem nešto da kažem, najveća iluzija mladih je da mreže nisu mediji. Ne, ne, ne. To je isto kao televizija. To je potpuno - poručila je Irena.
Ono što je danas drugačije jeste način na koji negativni komentari utiču na popularnost. Sagovornice su se složile da pojedini kreatori sadržaja čak svesno izazivaju negativne reakcije kako bi povećali vidljivost svojih profila.
Una je objasnila da takav sadržaj može doneti veći broj pregleda, bolji plasman na društvenim mrežama i, na kraju, poslovnu korist.
- Onda će da dođu klijenti i da dođu pare. Mislim, to je to je zabrinjavajuće - rekla je ona.
Tako se stvara začarani krug u kojem pažnju često dobija upravo ono što izaziva najviše sukoba, dok se granica između javne kritike i vređanja sve lakše prelazi.
I u četrdeset si jako mlad: Zašto se žene toliko plaše starenja?
Jedna od najzanimljivijih tema razgovora odnosila se na izgled žena, estetske intervencije i sve prisutniji strah od starenja.
Una je primetila da su procedure poput botoksa postale toliko uobičajene da se o njima govori gotovo kao o svakodnevnoj nezi ili šminkanju. Ono što je nekada bilo tabu danas se otvoreno prikazuje na društvenim mrežama, gde se dele iskustva, preporuke i saveti.
Ipak, takva dostupnost informacija ne znači da su žene oslobođene pritiska. Naprotiv, Una je ukazala na paradoks u kojem se nalaze: ukoliko imaju bore, izložene su kritikama, a ako odluče da ih uklone, ponovo nailaze na osudu.
Antonio Ahel/ATAImages

Kao primer pomenula je glumicu Saru Džesiku Parker, čiji se izgled komentariše upravo zbog prirodnih znakova starenja.
Irena je na ovu temu govorila iz ugla žene koja je veliki deo života provela u modnoj industriji. Istakla je da ju je manekenstvo naučilo koliko je opasno kada samopouzdanje počne da zavisi isključivo od tuđeg mišljenja.
- Znači, ti ako u jednom trenutku ne prekineš s tim, ti si ga ugasio. Znači, ti onda više nemaš prvo ni, ni svoj život realno, ti onda više nemaš ni svoju ličnost - upozorila je Irena.
Posebno je kritikovala pritisak estetske industrije na mlade žene, smatrajući da ih stalno podsticanje da menjaju svoj izgled udaljava od prihvatanja sopstvene prirodne lepote. Kako je objasnila, ona je odrastala u porodici u kojoj su se navike nege prenosile sa starijih na mlađe generacije, zbog čega smatra da bi devojke trebalo više da se posvete brizi o sebi, a manje nametnutim idealima.
Osvrnula se i na društvenu predstavu o godinama, posebno na ideju da žena već u četrdesetim prestaje da bude mlada.
- I u četrdeset si jako mlad, i u četrdeset pet i u pedeset. Ja lično mislim da sam ja i dalje mlada - istakla je.
Za nju je mnogo važnije kako se žena oseća i koliko vodi računa o sebi nego koliko godina ima.
- Znači, ne treba nikako stavljati sebe u tu fijoku nikada, ali treba brinuti o sebi. Treba prvo hraniti se zdravo. To je glavna stvar - dodala je Irena.
Da li su muškarci konačno postali ravnopravni roditelji?
Razgovor se potom dotakao i partnerskih odnosa, podele kućnih obaveza i roditeljstva, a upravo na ovom polju pokazale su se i neke od najvećih razlika u iskustvima dve sagovornice.
Una, koja ima troje dece, smatra da su očevi danas mnogo prisutniji u svakodnevnom životu svojih porodica. Kao primer navela je sopstveni brak, u kojem se podrazumeva da njen suprug Stevan ravnopravno učestvuje u brizi o deci.
Ispričala je i da je više puta putovala sa sestrama u London, dok je suprug ostajao sa decom, što za nju nije nikakva neobična situacija.
Posebno je naglasila da muškarac ne treba da bude posmatran kao neko ko samo pomaže majci.
- Da ne pomaže on ženi - rekla je Una, a zatim dodala:
- Nego je isto roditelj.
Irena je, međutim, izrazila određenu rezervu prema tvrdnji da su se partnerski odnosi suštinski promenili. Na osnovu primera iz svog okruženja smatra da žene i dalje nose veliki deo roditeljske odgovornosti i da se ravnopravnost ne ostvaruje uvek u praksi.
Posebno je ukazala na iskustva žena koje prolaze kroz razvod, smatrajući da njihova prava nisu dovoljno zaštićena.
- Moja iskustva nisu lepa uopšte i ja moram da kažem da se nadam da će žene konačno imati zaštitu pošto nisu zaštićene, bez obzira što to u zakonu i piše - istakla je Irena.
Iako su njihova iskustva različita, razgovor je pokazao koliko su za kvalitetan partnerski odnos važni međusobno razumevanje, odgovornost i spremnost oba roditelja da učestvuju u odgajanju dece.
Majčinstvo se menja, ali odgovornost ostaje ista
Govoreći o roditeljstvu, Una je objasnila da savete svoje majke rado sasluša, ali da ne prihvata baš sve što joj se kaže. Neke porodične navike smatra korisnim, dok druge ne želi da ponavlja sa svojom decom.
Irena je, s druge strane, naglasila koliko su joj važni roditeljski autoritet i samostalnost dece. Ispričala je da je svoje ćerke još kao devojčice podsticala da budu nezavisne, ali i da odmalena razvijaju osećaj odgovornosti.
- Ali ovaj, što se tiče roditeljstva, mislim da je jedina stavka koja je bitna da imamo svijest o odgovornosti, da mi više nismo u centru pažnje. To je najvažnije i šokirana sam koliko malo ljudi to tako shvata - rekla je Irena.
Njeno iskustvo pokazuje koliko se načini vaspitanja mogu razlikovati, čak i kada roditelji imaju isti cilj, da od svoje dece naprave samostalne i odgovorne ljude.
Istovremeno, obe sagovornice istakle su značaj ličnih odluka kada je reč o odgajanju dece, bez obzira na savete koji dolaze iz porodice ili okruženja.
Ženska solidarnost: Da li su žene jedna drugoj najveći neprijatelji?
Posebno zanimljiv deo razgovora odnosio se na žensku solidarnost, odnosno pitanje koliko žene zaista podržavaju jedna drugu.
Irena smatra da se žene često međusobno osuđuju, posebno kada je reč o partnerskim odnosima, razvodima i društvenim očekivanjima. Na osnovu sopstvenog iskustva stekla je utisak da žene ponekad lakše zauzimaju stranu muškaraca nego što pokazuju razumevanje za druge žene.
- Znači, žene samo treba da se više poštuju - poručila je Irena.
Una je, međutim, podelila znatno drugačije iskustvo. Istakla je da tokom života uglavnom nije nailazila na rivalstvo među ženama, već na podršku i spremnost da se pomogne.
Posebno emotivan deo razgovora odnosio se na period nakon rođenja njenog prvog deteta, kada su joj se javile i žene sa kojima godinama nije bila u bliskom kontaktu.
Bile su to nekadašnje drugarice, poznanice i žene iz njenog okruženja koje nisu nametale svoje prisustvo, već su želele da zna da može da računa na njih.
- Mislim baš nekako, imam utisak da smo, da smo tu da pomognemo jedna drugoj - rekla je Una.
Kako je objasnila, podrška ne mora da podrazumeva svakodnevno druženje niti neprestanu pomoć. Ponekad je dovoljno samo saznanje da postoji neko kome možete da se obratite kada vam je teško.
- Ako slučajno nešto zatreba zlu ne trebalo, one su tu i to je mislim, to je moje iskustvo. Takav utisak ja imam - dodala je.
Njihovi različiti pogledi pokazali su koliko lična iskustva mogu da oblikuju odnos prema drugim ženama. Dok je Irena govorila o potrebi da se solidarnost među ženama dodatno razvija, Una je kroz sopstveni primer pokazala koliko ona može da znači u svakodnevnom životu.
Šta starije generacije mogu da nauče od mlađih?
Iako se često može čuti da mladi danas nemaju iste vrednosti kao njihove majke i bake, Irena i Una ponudile su drugačiji pogled na generacijske razlike.
Irena smatra da se ljudi u svojoj suštini nisu mnogo promenili, ali da su okolnosti u kojima žive postale znatno komplikovanije. Društvene mreže, neprestano poređenje sa drugima i pritisak da se izgleda uspešno i savršeno doneli su izazove sa kojima se ranije generacije nisu suočavale na isti način.
Posebno joj smeta što se fizički izgled često predstavlja kao najvažnija vrednost.
- Jer suštinski mi živimo od duha, od onoga što je u nama, od one energije koju mi nosimo sa sobom - istakla je.
Una je, s druge strane, primetila da najmlađe generacije možda imaju jednu važnu prednost: manje su opterećene potrebom da se stalno dokazuju drugima i uklapaju u unapred postavljene ideale.
- Mislim da od njih treba učiti - poručila je Una.
Zanimljivo je i to što se u razgovoru otvorila tema ponovnog interesovanja za gramofone, analogne fotoaparate i druge stvari koje su nekada bile sastavni deo svakodnevice.
Irena smatra da takva interesovanja mogu biti posledica zasićenja digitalnim sadržajem, dok je Una pomenula da je i njena porodica dobila gramofon.
Tako su se, gotovo simbolično, na kraju razgovora ponovo spojila dva sveta: onaj u kojem su se prijateljstva gradila bez mobilnih telefona i ovaj današnji, u kojem mladi možda sve više traže način da se makar povremeno udalje od ekrana.
Uprkos razlikama u odrastanju, iskustvima i pogledima na pojedina pitanja, razgovor Irene Mišović i Une Pijale pokazao je da žene različitih generacija često imaju mnogo više zajedničkog nego što se na prvi pogled čini.
Menjaju se moda, tehnologija, roditeljske navike i društvena pravila, ali potreba za ljubavlju, poštovanjem, slobodom i podrškom ostaje ista. A možda je upravo to i najvažnija poruka ovog razgovora: umesto da dokazujemo čije je vreme bilo bolje, mnogo više možemo da naučimo ako jedni druge zaista saslušamo.
Pratite Srećne na instagramu
Budi deo Srecne.rs zajednice.
Komentari (0)